• amorefestivalporec

RAZGOVOR s Robertinom Šebjanič: Kako oceani osjećaju našu prisutnost?

Updated: Apr 27, 2019

Robertina Šebjanič gostovala je na otvorenju aMORE festivala 2018. godine s audio-vizualnim performansom Aquatocene / Subaquatic – Quest for Serenity. Njime preispituje fenomen podvodnog zvučnog zagađenja koji je prouzrokovan čovjekovim djelovanjem u morima i oceanima. Razgovarala, Sabina Damiani.


Tvoji su radovi interdisciplinarni. Kako si odabrala polje umjetnosti kojim se baviš?


Robertina Šebjanič: Diplomirala sam na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani (ALOU) na odsjeku kiparstva. Zanimali su me novi mediji već na posljednjim godinama studija a ponajviše nakon studijske razmjene u Valandu, Gothenburgu u Švedskoj. Nakon što sam se vratila u Ljubljanu, više sam se usredotočila na rad sa elektronikom i programerstvom kao i biologijom te bio-tehnologijom i hakiranjem. Prirodan razvoj događaja bila je suradnja sa neprofitnim organizacijama poput Ljudmile (Ljubljana Digital Media Lab), a bila sam i među osnivačima ljubljanskog Theremidi orkestra (audiovizualni DIY noise kolektiv), surađivala sam i sa međunarodnom mrežom Hackteria.

Metoda kombiniranja umjetnosti, znanosti i tehnologije je, mislim, najbolji način na koji mogu predstaviti svoju interdisciplinarnu praksu. Većina mojih projekata koriste različite strategije te promiču kreativne i kolaborativne procese koji su također inspirirani filozofijom, znanstvenom fantastikom te izuzetnim znanstvenim postignućima.

Prošle sam se godine fokusirala na kulturološke, (bio)političke i ekološke realnosti podvodnih (i općenito vodenih) ekosustava. To me jako približilo polju morske biologije te sam stoga usko surađivala sa nekoliko instituta i centara za istraživanje mora (Izmir, Roscoff, Piran) kao i sa nekoliko akvarija diljem Europe, kao što je npr. Akvarij u Puli, s kojim i trenutno surađujem.


Mnogo putuješ. Možeš li ukazati na ključne razlike između novomedijske scene u Sloveniji, i široj regiji, te ostalih krajeva u kojima si radila?


Robertina Šebjanič: Priroda mog rada jest takva da je sam rad povezan s putovanjem / pomicanjem iz mjesta u mjesto. Mnogo vremena provodim na istraživačkim rezidencijama, često u institutima za istraživanje mora kao što su Roscoff Marine Institute i Izmir Marine Institute. na Ars Electronici (jedna od najvažnih međunarodnih art – sci platformi) i sličnim mjestima. Umjetnička scena u Sloveniji broji veliku prisutnost novomedijskih i intermedijskih praksi. Veoma je pozitivno to što dolazim iz takvog okruženja, gdje postoji povijest novomedijskih praksi. To mi je jako pomoglo pri profiliranju mog rada još od najranijih faza. Ljudi i institucije s kojima sam surađivala pružili su mi iznimnu priliku te sam im zahvalna na tome. Od 2008. do 2012. radila sam kao programska direkrtorica u Ljudmili što mi je omogućilo da steknem dublje znanje novomedijskih umjetničkih praksi. Marko Peljhan, Dragan Živadinov, Vuk Ćosić, Marko Košnik i drugi, pioniri su novih medija u Sloveniji i njima se duguje što je ova mala, ali veoma živahna scena, pronašla svoje mjesto u međunarodnoj mapi novomedijskih praksi. Također postoji čitav niz iznimnih kolega, bilo mladih, bilo etabliranih umjetnika koji se bave novim medijima, poput Maje Smrekar, Saše Spačal, Polone Tratnik, Špele Petrič i mnogih drugih. Bitno je i spomenuti organizacije i institucije koje promoviraju ovakvu praksu, intermedijsku, art – sci i novomedijsku scenu, a to su između ostalog Kapelica Gallery, Kibla, Ljudmila, Aksioma, Project Atol, Radio Cona, MoTA i mnogi drugi.


►Reci nam nešto više o tvojim projektima. Koji su izazovi rada na interdisciplinarnim projektima koji zahtjevaju kombinaciju veoma specifičnih znanja i vještina?


Robertina Šebjanič: Kao što sam ranije spomenula, moj je fokus u zadnje vrijeme na kulturološkim, (bio)političkim i ekološkim realnostima podvodnih i općenito vodenih ekosustava. Ovdje ću opisati projekt Aurelia 1+Hz što je rezultat višegodišnjih istraživanja a razvijen je između 2014. i 2015. godine. Projekt Aurelia 1+Hz fokusira se na ideji veze između životinje, stroja i ljudskog bića. Cilj projekta je ukazati na problematike morske ekologije, radeći na jednom organizmu. Ovdje radim s meduzama, koje su izuzetno osjetljiva bića, pogotovo u zatvorenom prostoru, no istovremeno su veoma prilagodljive te mogu doživjeti više od 500 tisuća godina. Performans i instalacija Aurelia 1+Hz prikazuje vrstu zvanu “Moon Jellyfish – Aurelia Aurita”, a sam rad se fokusira na produljenju života te na vezi čovjek – životinja – stroj. Intenzivni audio vizualni performans “Aurelia 1+Hz / proto viva sonification” (razvijen u suradnji sa Slavkom Glamočaninom) jest drugi dio rada, gdje sam i ja, uz meduze, prisutna i uronjena u sonično iskustvo. Volim koristiti citat pjesnika Paula Celana da bih ukratko objasnila ovaj projekt: “There are still songs to sing beyond mankind”. Centralna ideja projekta jest da mi kao ljudska vrsta dijelimo planet i sa drugim vrstama (životinjama, biljkama, gljivama, bakterijama, itd.) te da i one imaju kompleksne komunikacijske sustave koje tek polagano počinjemo otkrivati i postajemo njih svijesni. Bilo je mnogo suradnika na ovom projektu, pogotovo iz razloga što je dugo trajao. Među ostalima, spomenula bih izvrsnu poznavateljicu meduza, profesoricu Alenku Malej iz Instituta za istraživanje mora u Piranu. Većina se istraživačkog procesa dogodila na Institutu u Izmiru, u Turskoj, 2014. godine.

Obzirom da je moja praksa interdisciplinarna te zahtjeva mnogo predanog istraživačkog rada, to uglavnom u početku procesa činim sama. Jednom kada uđem dublje u polja koja su meni nepoznata, tada počinjem komunikaciju i razgovor sa savjetnicima i suradnicima na projektima. Svaki se projekt razlikuje, te je i sam način rada na raznovrsnim projektima uglavnom različit. U svakom je međutim, istraživački proces najvažniji dio, obzirom da on čini “kostur” cijele priče koja se onda gradi i razvija. Volim reći kako svaki put iznova počinjem otovoreni istraživački proces, čim izaberem novu temu rada.



Photo: Hana Jošić

►Možeš li nam reći nešto više o projektu Aquatocene / Subaquatic quest for serenity, kojeg si predstavila na aMORE festivalu. Kako je sniman, kakvim se procesom služiš?


Robertina Šebjanič: Aquatocene / Subaquatic – Quest for Serenity je projekt u tijeku koji može biti predstavljen u obliku zvučne instalacije, zvučnog performansa, ili u obliku vinilne ploče. Projekt preispituje fenomen podvodnog zvučnog zagađenja koji je prouzrokovan čovjekovim djelovanjem u morima i oceanima. Zvučne kompozicije su remix bioakustike morskog svijeta (rakovi, ribe, morski ježevi…), podvodne akustike te buke generirane ljudskim djelovanjem u svjetskim morima i ocenanima.. Vodeni zvučni pejzaž je veoma bogat zbog prisustva zvukova sisavaca, riba i ostalih morskih organizama koji međusobno komuniciraju, a ponekad i pjevaju jedan drugome. Za mene je veoma zanimljivo proučavati različite karakteristike različitih ekosustava, koji, nakon što ih se upozna, postaju veoma bliski gradovima ili šumama. Pri snimanju u Bergenu, u Norveškoj, ili na Korčuli u Hrvatskoj, moguće je jasno odrediti razliku. Tijekom sesija snimanja, bila sam jako iznenađena količinom buke koju proizvode ljudi u moru, od motornih čamaca, brodova, sonara, naftnih platformi. To su sve čimbenici koji su drastično promijenili zvučni pejzaž mora i oceana. Količina buke dvostruko je porasla u posljednih pedesetak godina te se učestalo koriste i zvučni topovi za potragu novih naftnih lokaliteta, a sve to uzrokuje goleme smetnje i štete u ionako fragilnom morskom habitatu. Vjerujem kako je sada dobar trenutak za ponovno promišljanje o vrsti tehnologije koju koristimo u morskim ekosustavima, te za pronaći riješenja i nove, manje invazivne metode istraživanja. Golemi ekološki problemi kojima se mi kao vrsta, i naš planet, suočavamo danas, kompleksne su kombinacije društveno – političke, ekonomske i znanstvene situacije na svjetskoj razini, kao i međuvladinih suradnji.



►Na čemu trenutno radiš i koji su ti planovi za budućnost?


Robertina Šebjanič: Ovo je ljeto provodim radno, trenutno imam u pripremi dva nova projekta, koja ću izložiti na jesen. Krajem kolovoza, imat ću samostalnu izložbu koju će pratiti i simpozij u OSMO/ZI u Ljubljani, gdje ću prezentirati novi rad: “Neotenous dark dwellers (Lygophilia)”. Za potrebe ovog rada radim sa kustosicom i teoretičarkom Annick Bureaud. Lygophilia je serija istraživačkih radova koju sam započela u 2017. godini u Meksiku te nastavila u Sloveniji, a radi se o ispitivanju “ljubavi prema mraku” (Gr.: philéō + lúgē). Lygophilia spaja mitologiju i znanost, povijest i budućnost, strahove i želje, kontinente, kulture, ljudsko i ne-ljudsko. Lygophilia skriva i otkriva priče koje ove fascinantne kreature nose sa sobom stoljećima, poput meksičkog Axolotla ili krškog Proteusa. Premijera još jednog novog rada, također je u pripremi a radi se o projektu kojeg sam razvila na rezidenciji s mojim suradnikom Gjinom Šutićem u okviru EMAP / EMARE platforme na Ars Electronici u Linzu i Dubrovniku ovog ljeta te će premijerno biti prikazan baš na festivalu Ars Electronica, početkom rujna. Rad “aqua_forensic” obasjava prisutnost nevidljivih farmaceutskih kemijskih zagađivača, ostataka ljudske potrošnje istih, koji postaju “čudovišta” u vodenim ekosustavima. Projekt kombinira umjetnost, znanost i građansku znanost (citizen science) u potrazi za “fantomom” i otvara diskusiju o našoj solidarnosti i empatiji prema vodama, koja nadilazi i samu ljudsku percepiju. To je putovanje u vezu između mikrobiotičnih mora i ljudske vrste koja mijenja vodene ekosustave diljem planete. Pitanje koje se postavlja je: kako oceani osjećaju našu prisutnost?

© 2019 by aMORE festival moru